Moje razočaranje stanjem u Hrvatskoj i svijetu
Rođen sam i odgojen u obitelji gdje su roditelji svojoj djeci dali snove i određeni sustav vrijednosti. Međutim, moram priznati da nije jednostavno u današnje vrijeme živjeti u Hrvatskoj u skladu s tim vrijednostima, a čini mi se da je situacija slična u mnogim drugim državama te da sustav vrijednosti koji sam usvojio ubrzano nestaje u naše doba. Iako ovim riječima ne otkrivam ništa novo, moja percepcija stvarnosti progoni me već neko vrijeme, a osobito u trenutcima kada se pitam kako bih odgajao vlastitu djecu i kakav bi im svijet ostavio. S obzirom da su mi vrijednosti u koje vjerujem prouzročile mnogo razočaranja, potraćenog vremena i gorčine, nekada se pitam da li bi bilo mudrije učiti svoju djecu moralu koji bi im olakšao snalaženje i provlačenje u životu i omogućio izbjegavanje svih muka kroz koje mnogi slični meni i ja prolazimo. Jedino riješenje do kojeg uvijek dođem, jest da ipak pokušam zadržati svoja uvjerenja. Međutim, također sam shvatio da trebam pokušati poboljšati trenutno stanje stvari u skladu sa svojim pogledima na svijet prije nego što prenesem na svoju djecu vrijednosti u koje vjerujem.
Ovaj projekt rezultat je moje vizije o boljem svijetu. Pretpostavljam da se moji snovi ne razlikuju mnogo od snova milijuna ljudi nezadovoljnih današnjom situacijom u svijetu. Naime, pročitavši bezbrojne članke u kojima su mnoge osobe iskazale svoje razočaranje smjerom u kojem se razvija socijalno-ekonomska situacija u Hrvatskoj i svijetu, uvjeren sam da nisam jedina osoba koja bi htjela da svijet bude bolje mjesto za većinu čovječanstva. Ovo uvjerenje potaknulo me na razmišljanje o tome da li bih trebao učiniti nešto s obzirom na aktualnu situaciju u svijetu.
Zovem se Tomislav Bagatin. Prosječan sam mladi čovjek koji se hrva sa istim problemima s kojima se susreću milijuni mladih ljudi širom svijeta. S vremenom sam primjetio određene trendove u mojoj zemlji i svijetu s kojima nisam zadovoljan. Što se tiče situacije u Hrvatskoj, to su sve veća razina korupcije, nepotizma, razbijanje socijalne harmonije i ozbljno ekonomsko nazadovanje. Ovi i slični problemi povezani su sa erozijom vrijednosti do kojih držim. Na primjer, uvažavanje obrazovanja, kreativnosti, marljivog rada i poduzetničkog duha kod mlađih generacija sve više zamjenjuju snovi i instrukcije kako se obogatiti i postati slavan preko noći, snovi i instrukcije koji su prožeti sa “što god treba” stavom koji konstantno traži prečice. Naravno, ova situacija nije ograničena na Hrvatsku. Potpuno sam svjestan da je slična situacija u mnogim drugim državama. Osim toga, zahvaljujući procesu globalizacije, svijet je postao globalno selo u kojem su novac, nasilje, fizička ljepota i neznanje, bar po mom mišljenju, previše slavljeni i promovirani. Nasuprot tome, kreativnost, otvorenost spram drugoga i drugačijeg, tolerancija i socijalna jednakost su samo neki od koncepata koji se nedovoljno promoviraju u medijima širom svijeta.
Nadalje, razočaran sam sa cijelom političkom klasom u Hrvatskoj koja svojim djelovanjem pokazuje da ne brine niti malo za današnje mlade, a kamoli za buduće generacije. S obzirom da je njihovo djelovanje u zadnjih dvadesetak godina dovelo Hrvatsku na rub ekonomske i društvene katastrofe, političari su postali glavni izvor mog nezadovoljstva. Bez obzira kojoj političkoj opciji pripadaju, njihove ekonomske odluke se praktički svode na privatizaciju i rasprodaju nacionalnog bogatstva, daljnje povećanje javnog zaduživanja i neprekidno odgađanje provođenja nužnih reformi. Kao što potvrđuju svakidašnje vijesti već godinama, umjesto da se uistinu brinu za dobrobit svih svojih sunarodnjaka, članovi političkih stranaka u Hrvatskoj se pretežno brinu za sebe i za interese svojih štićenika. U zadnjih nekoliko godina slučajevi njihova nedolična ponašanja dominiraju naslovnicama dnevnih novina u takvoj mjeri da postaje sve teže i teže uprijeti prstom na političare iz vrha većine glavnih stranaka koji nisu bili povezani sa nemoralnim ili kriminalnim dijelima u prošlosti ili sa osobama koje su počinile nedjela. Svako malo se ime nekog političara pojavi na naslovnicama tiska optuženo da je upleteno u neko sramotno nedjelo, ali vrlo brzo cijela afera biva zamijena sa novom u kojoj ulogu negativca preuzima druga osoba iz političkog miljea. Ovaj ciklus se uvijek iznova ponavlja i čini se da s pravom cementira javno mišljenje da je politika u Hrvatskoj rezervirana uglavnom za osobe koje će prije ili kasnije završiti na sudu. Međutim, budući da, po mom mišljenju, pravni sustav u Hrvatskoj ne funkcionira onako kako bi trebao funkcionirati i pravda servirana na hrvatski način ostavlja mnogim državljanima Hrvatske gorak okus u ustima, političari i njihovi štićenici se na kraju ili izvuku nekažnjeno ili dobiju skandalozno blage kazne za počinjena nedjela. Uglavnom, ovo je moj dojam koji je formiran slušanjem i čitanjem o velikom broju nedjela, kriminalnih radnji ili sumnjivih poslova u kojima su političari i osobe iz njihovog kruga sudjelovali na direktni ili indirektni način.
Politička arena u Hrvatskoj nije mjesto u kojem sposobni i društveno odgovorni političari dijeluju u interesu svog biračkog tijela. Hrvatska politička arena je mjesto gdje dominiraju individue upitna karaktera bez ikakve vizije bolje budućnosti, uvijek spremne zamijeniti svoju glasačku ruku za sinekuru. Mnogi sudionici političke scene u Hrvatskoj su korumpirane, nesposobne i neupućene osobe u poslove koje obavljaju, a politika je za njih samo sredstvo uhljebljivanja. Nažalost, mnoge od tih osoba ograničenih sposobnosti politika neprekidno postavlja na upravljačka mjesta državnih kompanija i institucija. Kao što je bilo vidljivo proteklih godina, toliko ih katastrofalno loše vode da mnoge državne kompanije i institucije posluju ne samo sa kratkotrajnim gubitkom, već često bivaju naposljetku uništene. Više puta mi se nametnuo zaključak da se nekim javnim kompanijama namjerno loše upravlja kako bi ih se uništilo ili smanjilo njihovu vrijednost te naposljetku privatiziralo u sumnjivom postupku. Nažalost, politički postavljeni manageri naposljetku ne bivaju kažnjeni za vlastitu nesposobnost, nego bivaju nagrađeni sa novom sinekurom. S obzirom na ovakvo upravljanje državnom imovinom nije nikakvo čudo da javne tvrke rijetko polučuju željeni rezultat i postepeno propadaju.
Umjesto da grade mostove između suprotstavljenih strana političkog spektra i ostave povijest povjesničarima, hrvatski političari konstantno vraćaju u centar pozornosti prošlost i pitanja koja uznemiruju javnost i dijele narod. Na kraju gotovo svake političke debate, čini se da se završni argumenti svih političkih opcija vrte oko pitanja čiji djed je bio partizan a čiji ustaša. Krajnje nesposobni da osmisle zdravorazumska rješenja pravih životnih problema hrvatskih građana, hrvatski političari se neprekidno vraćaju na stare rasprave i svađe koje bi svi zajedno konačno trebali ostaviti iza nas. Umjesto surađivanja na rješavanju gorućih problema o kojima ovisi budućnost države, čini mi se kao da se hrvatski političari dogovorno koncentriraju na pitanja koja pobuđuju samo konflikte i svađe. Umjesto okretanja prema budućnosti, neprekidno se vraćaju u prošlost. Umjesto stavljanja naglaska na stvari koje ujedinjuju narod, političari uvijek iznova naglašavaju razlike koje ga dijele. Nažalost, ovo je priča bez kraja čiji kraj godinama priželjkujem. Uzaludno, jer čini se da se ništa ne mijenja kako vrijeme protječe.
Pripravnost da se otvorena srca poslušaju stavovi političkih protivnika je skoro nepoznat pojam na hrvatskoj javnoj sceni. O spremnosti da se prihvate argumenti i dobri prijedlozi iako dolaze od političkih protivnika nepotrebno je i govoriti. Nekada mi se čini da su se donosioci odluka, tj. politički, ekonomski i vjerski lideri jednostavno odlučili tvrdoglavo držati utvrđenih pozicija iz kojih napadaju protivnike bez iskrene želje za kompromisom. Sve u svemu, nema mnogo pozitivnih riječi s kojima bih mogao opisati ljude koji očito uopće ne brinu o generacijama koje dolaze. Nažalost, ti ljudi kroje svakidašnjicu mojih zemljaka već predugo vremena, svakidašnjicu kojom sve više i više dominira razrušena ekonomija i posljedično razbijanje društvenog tkiva. Da bi situacija mogla biti još gora vidljivo je iz činjenice da je samo vrlo mali broj uistinu sposobnih i moralnih pojedinaca koji posjeduju dugoročnu viziju do sada bilo spremno politički se angažirati. Ovakav tijek događaja doveo je do toga da je politička klasa u Hrvatskoj gotovo potpuno izgubila svoj kredibilitet kod prosječnog građanina. Ovaj zaključak je razvidan iz činjenice da je relativno mali broj glasača izašlo na zadnjih nekoliko izbora. Ukratko, očita je činjenica da ja nisam jedini hrvatski građanin koji sa žaljenjem gleda gdje je hrvatsko političko vodstvo dovelo svoju zemlju od kada se njen narod izborio za neovisnost. Znam da su ove riječi prilično neprijatne za čuti, ali podatci i informacije koje sam sakupio (i koje planiram izložiti u drugoj knjizi koja bi trebala slijediti ako projekt zaživi) daje im težinu i vjerodostojnost.
Budući da na obzoru nema nikakvih mogućih promjena vrijednih spomena koje bi mogle promijeniti situaciju na bolje u sljedećim godinama, sve sam više razočaran sa cijelom hrvatskom javnom scenom, pod kojom također podrazumijevam i akademike, intelektualce i vjerske vođe. Sve u svemu, mišljenja sam da budućnost Hrvatske trenutno ne izgleda previše blistavo.
Sve ove, ali i neke druge karakteristike trenutne političke, ekonomske i socijalne situacije u Hrvatskoj, povezane sa elementima neoliberalizma, rezultirali su ozbiljnom ekonomskom i socijalnom stagnacijom, posvemašnjom apatijom i gubitkom nade u gotovo svim dijelovima društva. Međutim, ako su vijesti koje na dnevnoj bazi dolaze iz svih krajeva svijeta točne, ovu istu sliku države u krizi koju sam gore ocrtao mogli bi također predstaviti državljani mnogih drugih zemalja. Naravno, mogu ukazati i na ostale problematične pojave, od kojih su, po mom rasuđivanju, najozbiljnije sve raširenije uništenje okoliša, rastuća socijalna nejednakost i sve prisutniji nadzorni sustav (Big Brother). Ove tri spomenute pojave su toliko važne da znanstvenici koji se bave problematikom uništenja okoliša smatraju da cijeli svijet neupitno ide prema nečuvenoj ekološkoj katastrofi. Nadalje, znanstvenici kojima je socijalna nejednakost u žarištu interesa smatraju da nam zbog značajnog rasta socijalne nejednakosti u svijetu prijete ozbiljni društveni problemi. Naposljetku, mnogi komentatori ocrtavaju nastanak Orwellovskog svijeta kao nešto apsolutno zastrašujuće. Iako ne možemo predvidjeti točan srazmjer posljedica koje ovi negativni trendovi mogu uzrokovati širom svijeta, mnogi eksperti koji se bave dugoročnim predviđanjima zaključuju da već godinama utiremo put prema vrlo turobnoj budućnosti. To je razlog zbog kojeg nisam sretan što svijetu nedostaju vizionari u najmoćnijim državama sposobni boriti se sa gore spomenutim problemima, lideri koji neće ponuditi samo isprazne riječi, nego djela; lideri koji se neće brinuti samo o svojoj kratkoroćnoj karijeri nego o svijetu kao cijelini, pa makar zbog toga izgubili slijedeće izbore.[1]
[1] Jared Diamond u svojoj knjizi spominje prijatelja koji je u prošlom desetljeću bio usko povezan sa federalnom administracijom u Washingtonu. Kad je ta osoba jdnom prilikom posjetila Washington, uvelike se iznenadila kad je uvidjela da su tadašnji vođe Američke vlade imali focus od 90 dana, odnosno da su pričali samo o problemima koji bi mogli uzrokovati katastrofu u slijedećih 90 dana. (Pogledati: Jared Diamond, Collapse – How Societies Choose to Fail or Survive, Penguin Books, England, 2006, page 434.)