Nastanak projekta
Ustvrdivši da su ekonomski, socijalni i politički trendovi u Hrvatskoj pretežno negativni, i da bi se mnogi trendovi na globalnoj razini također trebali poboljšati, proveo sam dosta vremena pitajući se što bi se moglo napraviti da se unaprijedi sadašnje stanje stvari. U isto sam vrijeme pokušavao odgonetnuti zašto je broj sposobnih osoba na političkoj sceni u Hrvatskoj koje su spremne preuzeti odgovornost i predvoditi državu prema boljoj budućnosti smiješno mali. Konačno, pitanje koje me najviše mučilo je pitanje da li sam dužan išta svojoj domovini.
Tijekom odrastanja otac mi je više puta ponovio riječi Američkog predsjednika John F. Kennedya: “I zato, moji dragi Amerikanci: ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas – već pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju.” Kad god bi otac citirao te riječi, ja bih samo zakolutao očima, uvjeren da se trebam brinuti samo za sebe. Međutim, kako je vrijeme odmicalo sve sam više razmišljao o ovoj temi. Čak ako bih i imao dužnost prema svojoj domovini, zar ne bi ipak bilo lakše brinuti se samo o svojim interesima, kad ionako ništa ne mogu sam učiniti na poboljšanju općeg društvenog i ekonomskog stanja u Hrvatskoj i kad bi moji pokušaji najvjerojatnije izgledali prilično beskorisni? Zar ne bi bilo daleko bolje emigrirati u neku zemlju gdje će se moja znanja, sposobnosti i trud prepoznati i biti adekvatno nagrađeni i na taj način zauvijek izbjeći sve probleme koji su već i previše vremena prisutni u hrvatskom društvu?
Ovakva pitanja i razmišljanja koja su mi se vrtila po glavi podsjećaju na riječi kojima je ugledni ekonomist Albert O. Hirschman izrazio sumnje koje dijele mnogi ljudi: “Zašto javno protestirati i dovesti se u nepriliku kad uvijek možeš potpuno napustiti bilo koju okolinu ukoliko postane previše neugodna?”.[1] Priznajem da mi izbor između ostavljanja svih problema iza sebe i javnog izražavanja vlastitog nezadovoljstva sa situacijom u našem društvu i cijelom svijetu nije bio lagan. Mogao sam jednostavno okrenuti glavu u odnosu na sve što se događa oko mene, međutim, nisam mogao izbjeći pitanje što bi taj postupak značio za mene. Na kraju sam počeo vjerovati da zaista imam dužnost prema svojoj domovini i svijetu i da trebam dati svoj doprinos ma kako on bio malen. Odlučio sam prestati samo žaliti što u mojoj zemlji učinkovita uprava ne postoji. Odlučio sam nešto učiniti po tom pitanju.
Albert O. Hirschman, napisao je knjigu u kojoj tvrdi da ljudi imaju dvije vrste odgovora na razočarenje u državi, poduzeću ili bilo kojoj drugoj vrsti organizacije. Mogu ostati unutar te organizacije, izraziti nezdovoljstvo i možda probati poboljšati stanje stvari, ili mogu “glasovati sa svojim nogama”, drugim riječima, izaći iz dotične organizacije.[2] U tom kontekstu, razlog zašto sam se prihvatio ovog projekta je zato što se bojim da će veliki broj obrazovanih i kreativnih mladih Hrvata koji imaju potencijal da poprave situaciju u Hrvatskoj i vode je ususret boljoj budućnosti vjerojatno izabrati odlazak iz svoje domovine. Razočaran zbog ekonomskog, političkog i socijalnog sustava koji su hrvatske elite stvorili u zadnjih nekoliko desetljeća[3], vrste divljeg kapitalizma prožetog korupcijom, nemoralom, neznanjem i nesposobnošću, znatan dio obrazovane mladosti već je emigrirao ili sanja učiniti isto. Na taj će način Hrvatska u velikoj mjeri biti lišena svog budućeg ekonomskog i intelektualnog razvoja. Moji su zaključci možda pogrešni, ali oni su stvoreni na temelju iskustava mnogih građana o kojima sam godinama slušao i čitao, te nakon što sam na svojoj koži osjetio kakve šanse imam za normalan život u sadašnjim okolnostima u Hrvatskoj ukoliko se želim osloniti samo na vlastite sposobnosti i rad. U svakom slučaju, svrha ovog projekta je učiniti koliko je moguće da se ponudi sadašnjim i budućim generacijama ostvarivu viziju zemlje u kojoj će obrazovanje, znanje, kreativnost, marljiv rad i poduzetnički duh biti uistinu cijenjeni i promovirani. To je bilo sve što sam ja osobno mogao učiniti da doprinesem borbi protiv “odljeva mozgova”.
S obzirom da sam iznimno razočaran sadašnjim stanjem stvari u Hrvatskoj i svijetu, i s obzirom da sam zaključio da sam i ja odgovoran za to stanje, odlučio sam pokušati utjecati na njega. Istina, ja sam samo jedna obična osoba, jedan od 7 milijardi stanovnika koji žive na Zemlji. S obzirom na te činjenice čini se aspolutno nemogućim da moji postupci mogu donijeti ikakav rezultat. Moje šanse su još i manje s obzirom da me, u trenutku pisanja ovog teksta, nitko ne podupire niti posjedujem znatna financijska sredstva. U stvari, ovakav bi zaključak vjerojatno donijele mnoge osobe u sličnoj situaciji kad bi razmišljale o svojim mogućnostima utjecanja na opće stanje stvari. Međutim, ja sam jedna od onih osoba koje su uvjerene da su ljudi sposobni za nevjerojatna postignuća, pa i onda kada su suočeni sa tobožnje nepremostivim preprekama. Ovo uvjerenje mi je dalo samopouzdanje i odlučnost potrebnu da nastavim razvijati svoj plan, iako su me gotovo svi ljudi koji su znali za njega upozorili da nitko ne može učiniti ništa po pitanju mijenjanja trendova. Tijekom razvoja svog plana bio sam vođen s onim što sam do sada naučio u životu, a to je da barem mogu probati sve što je u mojoj moći da transformiram svoje planove i ideje u stvarnost.
Osim toga, pokušati poboljšati generalno stanje stvari za mene nije uzaludno niti ako se ne postignu željeni rezultati. Naime, ako se potrudim promijeniti status quo, prestati ću biti još jedan pasivni promatrač i neću do kraja života biti progonjen krivnjom da sam propustio ispuniti svoju dužnost koju imam kao čovjek, dužnost da se borim za bolji svijet. Iako će se nekim ljudima ovakvo razmišljanje učiniti smješnim, meni je ono bilo prepreka koja me sprečavala da živim svoj život u miru.
Dok sam razmišljao kako bi se mogla riješiti dva temeljna problema u Hrvatskoj (kako popraviti negativne ekonomske, društvene i političke trendove u zemlji i kako stvoriti društveno odgovorne, stručne lidere) te kako bih ja mogao doprinijeti društvu, nekako se ideja pojavila. Doduše, ideja mi nije pala na pamet odjednom, već je proizašla iz dva pitanja koja su me već dugo vremena okupirala. Naime, više od deset godina sam se ponekad pitao da li je moguće povezati se sa istomišljenicima i zauzeti pozicije u društvu odakle bi mogli zajednički oblikovati stvarnost prema vrijednostima koje dijelimo. S obzirom da nisam imao niti novca niti ikakvog utjecaja, dugo sam vremena mislio da je ovu zamisao gotovo nemoguće ostvariti. Godinama uzaludno tražeći u svojoj okolini mlade ljude koji bi bili dovoljno obrazovani, sposobni, moralni, ali i spremni angažirati svoje sposobnosti za dobrobit šire zajednice, skoro sam zaključio da je moju ideju nemoguće realizirati. Neke osobe u mojoj bližoj okolini imaju sve preduvjete, ali nisu spremne angažirati se u javnosti zbog činjenice da je politika postala omražena djelatnost u Hrvatskoj.
U međuvremenu, Internet je uvelike promijenio naše živote i pokazao mi da je danas lakše nego ikada pronaći istomišljenike. Nekako mi je sinula ideja da bi uz pomoć Interneta mogao probati okupiti skupinu ljudi koji dijele slične poglede na svijet i motivirati ih da pokušamo raditi i učiti zajedno, stjecati i razmijenjivati iskustva. Počeo sam se pitati da li bi bilo moguće zajedno stjecati iskustvo u managementu i poduzetništvu tijekom duljeg vremenskog perioda tijekom kojeg bi javnost mogla provjeriti naše sposobnosti i namjere. Ovo pitanje iskristaliziralo se kao dobra početna točka za razradu plana. Ideja mi se nije činila lošom, ali je problem bio gdje i kako steći potrebno iskustvo u realnoj ekonomiji.
Činjenica je da mnogi sektori hrvatske ekonomije umiru polako već godinama. S jedne strane, nesposobna politička klasa nije bila u stanju stvoriti prave uvjete za održiv, inovacijama vođen ekonomski rast. S druge strane, znatan broj hrvatskih kompanija i institucija vođen je neiskusnim, neukim i nesposobnim menađerima, mnogi od kojih su zadobili svoje pozicije zahvaljujući politici. Zahvaljujući negativnoj selekciji mnoge hrvatske kompanije su bile i još uvijek jesu upravljane toliko loše da je veliki dio hrvatske industrije ili nestao ili je na pragu nestanka. Nadalje, turizam cvjeta ne toliko kao rezultat odgovorajuće strategije i adekvatnog odlučivanja, već kao rezultat činjenice da je Hrvatska blagoslovljena sa predivnom prirodom. Turistički stručnjaci već godinama upozoravaju na veliki prostor za unaprijeđenje turizma, međutim sve su hrvatske vlade do sada učinile vrlo malo na identificiranju tog prostora i pronalaženju načina za njegovo potpuno iskorištavanje. Ukratko, s obzirom na opisanu situaciju, nameće se zaključak prema kojem u zemlji postoji nasušna potreba za ljudima koji posjeduju visoko razvijene menađerske sposobnosti i stručnost u različitim segmentima ekonomije.
Oduvijek sam imao određenu sklonost poduzetništvu i igrao se idejom o osnivanju kompanije. Nakon što sam diplomirao ekonomiju i management, dio mene koji je sanjao o biznisu počeo se buditi. Kad sam počeo intezivno razmišljati o lošem stanju u kojem se nalazi hrvatska ekonomija i nedostatku ljudi koji bi mogli nešto učiniti na rješavanju nagomilanih problema, jednog dana mi je sinula ideja da bih mogao ustanoviti niz kompanija i institucija specijaliziranih u različitim područjima te da bih možda kroz njih mogao okupiti ljude koji bi mogli s vremenom postati društveno odgovorni eksperti. Budući da sam bio upoznat sa najnovijim znanstvenim istraživanjima iz područja koja se bave stručnošću i ekspertnim vještinama, uskoro sam počeo vjerovati da bi moj plan možda uistinu mogao zaživjeti. Počeo sam vjerovati da bi neki od naših budućih zaposlenika zaista mogli postati sposobni jednom zauzeti pozicije u društvu odakle bi mogli pozitivno utjecati na ekonomsku i socijalnu sliku društva. Nadalje, budući da bi planirana poduzeća mogla preživjeti u današnjem globaliziranom svijetu jedino pod uvjetom da budu iznimno uspješna u svojim aktivnostima, način na koji bi se bavili poduzetništvom bi, možda, mogao motivirati mnoge druge javne i privatne kompanije u Hrvatskoj da poboljšaju svoju lošu poslovnu praksu. Ukoliko bi se ova zamisao ostvarila, možda bismo uspjeli intenzivirati promoviranje poželjnog načina poslovanja u Hrvatskoj i na taj način doprinijeti suzbijanju negativnih trendova u ekonomiji. U tom bi se slučaju još jedan cilj projekta mogao ostvariti. Uglavnom, to je scenarij koji sam zamislio.
S obzirom da je ova ideja obećavala uhvatiti se u koštac istovremeno s dva glavna problema koje ja vidim u Hrvatskoj, nastavio sam razmišljati o njoj iako sam odmah znao da bi je bilo gotovo nemoguće teško realizirati. Međutim, kako sam ideju razvijao, svaki put kad bih se susreo s teoretskom preprekom neko rješenje bi se pojavilo gotovo odmah, rješenje utemeljeno na znanju koje sam usvojio tijekom svoga obrazovanja. Kad sam se susreo sa problemom novca potrebnog za osnivanje planiranih kompanija, jedna druga ideja se iskristalizirala. To je bila ideja o pisanju knjige kroz koju bih mogao predstaviti teoretske osnove projekta, te promovirati sustav vrijednosti u koji vjerujem i moje poglede na život. Zaključio sam da ovo uopće nije loša ideja, budući da bi knjiga mogla poslužiti kao neka vrsta pozivnice za sve istomišljenike širom svijeta da podupru projekt. Na kraju sam došao do zaključka da bi ih knjiga možda mogla i motivirati da unesu promjene u svome životu i svojoj okolini, ukoliko smatraju da su one potrebne. Na taj bi mi način čitatelji ne samo mogli pomoći da povećam područja djelovanja što je više moguće, nego bi u konačnici mogli zajedno lakše pozitivno utjecati na stanje u svijetu.
Radi iznesenih razloga odlučio sam napisati knjigu. Kako bih ubrzao cijeli proces, a i poradi nekih drugih razloga, odlučio sam napisati knjigu na Engleskom jeziku.
[1] U originalu: “Why raise your voice in contradiction and get yourself into trouble as long as you can always remove yourself entirely from any given environment should it become too unpleasant?” Vidi: Albert O. Hirschman, Exit, Voice, and Loyalty: Responses to Decline in Firms, Organizations and States, Harvard University Press, USA, 1970, stranica 108.
[2] Albert O. Hirschman, Exit, Voice, and Loyalty: Responses to Decline in Firms, Organizations and States, Harvard University Press, USA, 1970.
[3] Dok smo prije osamostaljenja mogli kriviti nekoga drugoga za stanje u Hrvatskoj, u zadnjih dvadesetak godina to više nije slučaj. Moje je mišljenje da smo za današnje stanje u Hrvatskoj apsolutno sami odgovorni: narod je izabrao one koji su nas do sada vodili, i narod će izabrati tko će nas voditi i u budućnosti.